OBILJEŽENO TRIDESET GODINA OD EGZODUSA I STRADANJA SRBA IZ MOSTARA I DOLINE NERETVE

Jecala su danas zvona Sabornog hrama u Mostaru i sa njima na hiljade Srba doline Neretve koji su prije trideset godina otjerani sa svojih vjekovnih ognjišta, pobijeni i popaljeni i koji su za sobom ostavili uništene domove, popaljene hramove i grobove svojih predaka.

Jecao je Saborni hram jer su ga tačno prije 30 godina zapalili, a sa njim i ostali hercegovački hramovi i narod za stotinama ubijenih Srba doline Neretve, posebno za njih 84 koji još nisu pronađeni.

Mostarski Srbi danas su tužni ma gdje god da se nalaze. Onih oko 4.500 koji žive u Mostaru danas kao da su zadušnice obilaze grobove svojih voljenih i sjećaju se dana kada su protjerani, kao i dana povratka na svoja popaljena ognjišta i podizanja iz pepela. Istu bol osjeća i preostalih preko 25.000, od predratnih 30.000 Srba iz Mostara, koji su život nastavili po svijetu otrgnuti od svoga ognjišta.

Ono što je danas najvažnije, mišljenja su svi, jeste da se ne zaborave srpske žrtve iz Hercegovine i doline Neretve i da se istina o progonu, pogromu, ubijanjima i pokušaju uništenja cijele jedne zajednice nikada ne zaboravi.

Za to su se pobrinuli Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska, Organizacija porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Nevesinje, potpredsjednik Gradskog vijeća Mostara iz reda srpskog naroda i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo ”Prosvejta” GO Mostar koji su parastosom, Akademijom sjećanja i bacanjem cvijeća u rijeku Bunu gdje su 5. juna 1992. stradali srpski civili i vojnici, obilježili ovaj važan dan u životima svih mostarskih Srba.

Vladika zahumsko-hercegovački i primorski Dimitrije je obraćajući se na akademiji rekao da je na svima da se sjećamo svih postradalih i da se proba osmisliti novi početak.

„Kada strada narod, stradaju i svetinje. Kada se obnavlja narod, obnavljaju se i svetinje. Između materijalnih svetinja hrišćanskog naroda i živih ljudi i njihovog etosa i načina bivstvovanja postoji tijesna tajanstvena međuzavisnost“, rekao je vladika.

Vladika Dimitrije rekao je da je najveća svetinja svako ljudsko biće bez obzira na vjeru i naciju.

„Kada se u bezumlju devedesetih svetinja ljudskog života bacila pod noge i nevini ljudi počeli da stradaju na najsvirepije i zvjerske načine nijedan od naroda koji živi na ovim prostorima nije se mogao nadati nikakvom dugoročnom dobru čega smo svi svjedoci u ovim poslijeratnim vremenima. Osim duševnih i  tjelesnih rana koje svi nosimo, svi smo osjetili i kulturne i ekonomske posljedice prošloga rata koje još utiču na naš život. Kada se ljudi ubijaju zar može i bilo koja  društvena vrijednost ostati neokrnjena“, rekao je vladika Dimitrije.

Naglašava da se Srbi Mostara danas sjećaju stradanja, rušenja i zla.

„Ali kako se stradanja našeg gospoda ne sjećamo zato što je važno pamtiti zlo, nego zato što je kroz to stradanje projavljeno dobro i pobjeda života nad smrću, tako isto stradanje i smrt nisu zadržali  Srbe u dolini Neretve nego se vraćaju, ponovo podižu hramove i obnavljaju svoje domove. Iskustvo je pokazalo da su se pravoslavni Srbi iz doline Neretve čim se spirala rata i zločina pretkala pokazali kao radnici i veliki borci i ljudi koji uz sebe nose veliki život koji se ne gasi. Oni koji su se rasijali postajali su često nosioci razvoja i preduzetništva u novim sredinama u kojima su se našli, a oni koji su se vratili na svoja ognjišta su primjer hrabrosti i domaćinskog duha…“, rekao je vladika.

Važno je, rekao je vladika, kada se sjećamo da proslavljamo žrtvu, ali ne i zločinca jer je on prepušten zaboravu.

„Sjećanje na svako stradanje, pa i ovo Srba u dolini Neretve hrišćanski proslavljamo ako slavimo i njegujemo sjećanje na žrtve a ne na zločine i zločince. Ako proslavljamo život koji je nadvladao smrt i ako nađemo u dubini svoga srca snage i ljubavi da istinski povjerujemo i tako proslavimo Boga koji je pobijedio samu smrt“, rekao je vladika Dimitrije i dodao da se treba pokazati ljubav prema Bogu tako što ćemo se truditi da ne povrijedimo niti jedno ljudsko biće.

„Obnavljajući u nama čestitost, poštenje, savjesti ljudski obraz u ovome gradu će pomoćni da se u njemu obnovi njegova etnička i vjerska trojičnost i kulturni obrazac suživota i poštovanja koji zapravo i čini ovaj grad onim što je bio i onim što treba da bude mnogo više nego njegove materijalne građevine i arhitektura“, zaključio je vladika.

Zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibor Milivojević rekao je da se nalazimo u mjesecima kada se prisjećamo najbolnijih i najtragičnijih trenutaka vezanih za Mostar i građane srpske nacionalnosti.

„Prije 30 godina u ovim danima ljudi su protjerani, preostali su uglavnom završili u logorima, a srpska imovina je popaljena. Sve je to praćeno i uništavanjem srpskih bogomolja  svega onoga što je bilo vezano za Srbe. Ta mržnja koja je ispoljena prije 30 godina nadmašila je ili je trebalo da završi ono što je započeto nekada davno u II Svjetskom ratu“, rekao je Milivojević.

Podsjeća da danas u Mostaru živi oko 4.500 Srba, a da ih je nekada bilo preko 30.000.

„Imovina je velikim dijelom još uvijek neobnovljena a tek sada završavamo naše crve i manastire. Stanje i položaj srpske zajednice je težak ali mi i danas, prisjećajući se najtežih trenutaka, molimo se za sve žrtve. Pamtimo da nam se ne bi slični događaji ponavljali. Iz  tih događaja se nažalost ništa nije naučilo jer se i danas uništavaju spomenici i kreiraju posebne istorije u kojima smo mi označeni kao loši momci. Mi moramo da pamtimo i da se sjećamo i podsjećamo na naše žrtve i tražimo pravdu. Poklanjamo se  svakoj žrtvi iz svakog naroda ali tražimo da se i naše žrtve priznaju i da uz nas budu drugi kao što smo mi uz njih“, poručio je Milivojević.

Boško Tomić izaslanik srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika rekao je da je iz Mostara i Sarajeva prognano oko 200.000 Srba.

„Molim vas da prikažete i da su Srbi stradali. Pravda za srpske žrtve sporo dolazi i nadam se da će i to krenuti sa Tužilaštvom da se ozbiljnije radi, a koga ne stigne ova zemaljska pravda stići će ga ona druga to je sigurni“, rekao je Tomić.

Dodaje da su Srbi spremni da zajedno idu u život i da uvažavaju sve.

„Ako neko može da oprosti neka to uradi. Ne trebamo da se mrzimo, ali moramo da se čuvamo i da čuvamo našu Republiku Srpsku“, rekao je Tomić.

Aljonka Dželetovć predsjednica Organizacija porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Nevesinje poručila je da je u Mostaru, u kome je i sama živjela do rata, prije rata bilo oko 30.000 Srba, a da ih danas ima oko 4.500.

„Potražujemo 83 osobe srpske nacionalnosti sa ovoga područja. Poruka je da se nikada nikome ne ponovi ovo i da Mostar bez Srba nije Mostar. Ovo je grad različitih kultura i nacionalnosti i to se mora vratiti na ovo područje“, rekla je Dželetović.

Ona naglašava da Tužilaštvo BiH nije odradilo svoj dio posla, jer kako kaže, da je jače i bolje radilo, danas bi bilo mnogo optuženih u Mostaru jer je bilo 28 zatvora i 28 mjesta zatočenja, a 6 lica je samo procesuirano do sad.

„Pitam Tužilaštvo koliko još godina da prođe i ko će tražiti Srbe. Koliko još godina da prođe a da procesuiraju i otkriju ko je počinio zločin. Ko će svjedočiti 30 godina je prošlo. Moj slučaj je  8 godina pred Tužilaštvom iako imam i video zapis i imena ljudi. Mi porodice smo bili osuđeni da istragu dovedemo do kraja, međutim to stoji u ladicama Tužilaštva. Dok oni ne odrade svoj posao ni naše budućnosti neće biti“, rekla je Dželetović.

Sa mosta na Buni stotinjak pripadnika porodica stradalih u Mostaru bacili su cvijeće u rijeku uz molbu da se bol kakav osjećaju Srbi Mostara nikada nikome ne ponovi.

Draginja Unković, kćerka Milenka Boškovića koji je nestao na mostu Buna kroz suze kaže da je prilikom nestanka imao 60 godina i da nikada nisu saznali šta se sa njim dogodilo.

„Do danas nismo uspjeli saznati ništa. Čak smo izgubili nadu da ćemo nekad i doći do nekih saznanja i istine“, rekla je Unković.

Milenka Brstina još uvijek traži muža i djevera.

„Njihov rođak koji je nestao sa njima je razmijenjen prije tri godine i to samo njihova glava. Njih nema. Napravila sam spomenik i samo njihove slike stoje. Tu idem i palim svijeće. Svih ovih godina samo obećanja, ali od toga ništa…Svaki dan mi je siti kao današnji“, rekla je Brstina.

Srećko Stević iz Hodbine prije 30 godina je izgubio oca i majku.

„Imao sam sreću u nesreći jer sam im pronašao tijela i sahranio ih u Nevesinju, ali 30 godina posle rata za  još 83 se traga. Da im se barem mogu naći tijela da porodice imaju neki mir“, rekao je Stević dodajući da je razočaran u pravni sistem. Kako kaže njegovi roditelji su ubijeni i spaljeni u Kosoru, no prije godinu dana se postupak obustavio zbog nedostatka dokaza iako se kako kaže zna ko ih je odveo i ubio. On kaže da svake godine dolazi obilježiti ovaj datum, ali dodaje da se nikada neće vratiti u Mostar.

Slavica Slavić čiji je brat Siništa nestao na Buni prije 30 godina kaže da se porodice žrtava nalaze na početku nakon toliko vremena.

„Rijeka Buna i niko drugi trenutno nema odgovor. Mislim da su svi zaslužili da barem dostojanstveno budu sahranjeni. Ja sam uspjela da nađem jednu kost svoga brata koju sam sahranila u Nevesinju, ali ostatak njegovog tijela i ne samo njegovog nego mnogih drugih ko zna gdje je. Što se tiče odgovornosti mogu  reći da su nam čak obustavili eshumaciju koja je bila odobrena. Pojavio se čovjek koji je rekao da je njegov privatni posjed i obustavio eshumaciju što znači da nama Srbima  nije dozvoljena ni eshumacija a kamoli da neko odgovara za ratne zločine“, rekla je Slavić dodajući da čak postoji snimak stradanja na Buni ali da to nikome išta ne znači.

„Voljela bih da niko ne osjeti ovu bol“, rekla je Slavić.

Stojanka Bukvić čiji su  muž i djever otišli iz porodične kuće 14. juna 1992. i od tada se vode kao nestali kaže da je pronašla svoje stradale pronašla u pravoslavnom groblju u Klepcima 2003.

„Svaki dan je teže. Što sam starija sve više sjećanja…Tužno je. Sjećanja naviru svaki dan sve više. Ne ponovilo se i ne zaboravilo nikada“, poručuje Bukvić.

Danas se na Buni nisu pojavili neki članovi porodica nestalih Srba sa Bune jer su umrli ne saznavši istinu o svojoj djeci i ne sahranivši ih.

Nakon Mostara u Nevesinju su položeni vijenci na Spomenik slobode i na spomen – kosturnicu u Nevesinju.

Jun mjesec 1992. ostaće trajno urezan u sjećanje srpskog naroda iz doline Neretve kada je u nekoliko junskih dana od Čapljine do Bradine protjerano više od 30.000 Srba, zapaljena i uništena većina imovine, a više stotina lica poginulo i nestalo.

Prilikom velike vojne akcije Hrvatske vojske, HVO-a i HOS-a, kojom je komandovao general Janko Bobetko, došlo je do egzodusa i velikog stradanja Srba u dolini Neretve.

Napadi su počeli 7. juna na Domanovićima, a 14. i 15. juna vodile su se borbe u gradskoj zoni Mostara. Petnaestog juna 1992. zapaljena je i Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru, simbol i srce srpskog identiteta Mostara i tada najveća pravoslavna bogomolja na Balkanu.

Nakon toga zapaljeni su i svi pravoslavni hramovi u dolini Neretve. Već 18. juna, većina srpskog stanovništva Mostara protjerana je iz svoga grada.

U junu mjesecu zapaljen je i porušen manastir Žitomislić, Stara crkva Presvete Bogorodice. Nakon toga u Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj oštećen je i devastiran najmanje 81 objekat Srpske pravoslavne crkve. Od ovoga broja njih 24 nalazili su se na području opštine Mostar.

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica kada je u pitanju regija ”Hercegovina” smrtno je stradalo 1.576 lica. Tokom 1991. godine smrtno je stradalo 28 lica, a 1992. godine 1.020 lica, 1993. godine 198 lica, 1994. godine 143 lica, 1995. godine 155 lica, nakon 31.12.1995. godine 27 lica te još pet lica za koja nije moguće sa sigurnošću utvrditi tačnu godinu stradanja. Prema polnoj strukturi smrtno je stradalo 1.413 muškaraca i 163 žene. Status vojnika imalo je 1.171 lice, a 405 njih bili su civili.

Na području opštine Mostar smrtno je stradalo 526 lica srpske nacionalnosti i to 380 vojnika i 146 civila. Posmatrajući polnu strukturu radi se o 470 muškaraca i 56 žena. Pored navedenih lica, najmanje devet civila i 49 vojnika iz Mostara smrtno su stradali izvan teritorije opštine Mostar. To ukupnu brojku stradalih povećava na 584 lica.

Još se traga za 83 lica.

Prema preliminarnim rezultatima istraživanja na teritoriji Mostara postojalo je deset logora i mjesta zatočenja za Srbe. Srbi iz Mostara odvođeni su i u logore u drugim opštinama te je evidentirano da su mostarski Srbi zatvarani u najmanje 28 logora i mjesta zatočenja. Ovi podaci ne obuhvataju mjesta zatočenja koja su se nalazila u privatnim objektima, gdje su Srbi zatvarani pojedinačno ili u manjim grupama.

Najzloglasnija mučilišta bila su nekadašnja vojna ambulanta, sjedište HOS-a, zatvor „Ćelovina” u Mostaru, ali i logor ”Dretelj” u Čapljini, logor u Ljubuškom, te zloglasni logor ”Lora” u Splitu.

Prema do sada obrađenim podacima, tokom rata u velikim razmjenama između zaraćenih strana evidentirano je najmanje 843 zatočenih osoba srpske nacionalnosti iz Mostara i drugih mjesta u dolini Neretve.

Kada su u pitanju sudski procesi za zločine nad Srbima u Mostaru, pred Sudom BiH vođena su dva procesa za zločine u logoru „Dretelj”. U ovim procesima pravosnažno je osuđeno šest lica. Ostali postupci vodili su se ili se trenutno vode za zločine nad Srbima u dolini Neretve i odnose se uglavnom na zločine počinjene na području opštine Konjic.

Osim uništavanja materijalnih tragova kulture, identiteta i spomeničke baštine srpski narod pretrpio je i veliku materijalnu štetu, s obzirom na to da je najveći broj objekata koji se nalazio u privatnom vlasništvu bio zapaljen, opljačkan, oštećen ili uzurpiran. Ukupna materijalna šteta nikada nije s preciznošću utvrđena.

Političke i vojne okolnosti koje su dovele do egzodusa i stradanja Srba iz doline Neretve još su nerazjašnjene.

http://topportal.info

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top