Vijek POLJIČKE ĆUPRIJE

„Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo.“

Ovako je Ivo Andrić pisao o mostovima i divio se njihovim neimarima, čiji naum i znanje spajaju obale i ljude. Obilježavajući mjesto „na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom“, svi oni su vrijedni pažnje jer jednako ispovijedaju „večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama…“.

Prije jednog vijeka čovjekova želja da savlada i premosti ono što se ispriječilo njegovom životu i potrebama – prvi put je spojila i dvije strane Popovog polja. Dvije obale „zavađene“ Trebišnjicom, nestalnom i neukrotivom, rijekom što je težacima ovoga kraja bila i život i velika nevolja, jednako im otimala koliko i davala. Ono što generacijama oskudan život nije mogao da priušti, postalo je tada moguće, zajedničkim trudom naroda Popova a ponajviše zalaganjem najviđenijeg među njima – Petra Pera Ivaniševića (1878-1961.), pedagoga i nacionalnog radnika, ovdašnjeg političkog prvaka iz vremena kraljevine, narodnog poslanika a najposle i bana Zetske banovine. Nad rijekom kod njegovog rodnog Poljica, građen u jednom luku od hercegovačkog kamena – zabijelio se most, prvi koji se spojio ljude sa dvije strane polja…

„OD TESANA KAMENA, KAO SALIVEN“

Petar Vukojević, rodom iz susjednih Sedlara, pamti još iz dječačkih dana šta su o gradnji poljičke ćuprije i Petru Ivaniševiću kazivali stariji. Njegova baba bila je iz kuće zetskog bana pa su te priče dragocjen dio porodične istorije – i danas ih doživljava i kazuje drugima sa posebnim emocijama. U porodičnoj zaostavštini ostalo je i nešto fotografija i pisama babinog strica Pera.

Petar Vukojević

„Prelaza mostom nigdje nije bilo nego u Trebinju, pa se preko vode išlo barkama. Bile su velike te barke, na njima su mogli i volovi da se prevoze. Jer Popovo polje je tada tonulo – mi smo to zvali blato. Kada bi se voda povukla moralo se odmah orati i sijati, ako zakasniš i tri dana kao da ništa radio nisi. Naši su u Sedlarima od deblova napravili splav, širine tri a dužine bar osam metara, koji su ljudi zvali lađa. Na nju je moglo da stane i po nekoliko pari volova, uz njih i težaci koji su išli na rad, sijeno za volove…“, kazuje nam Vukojević.

U svojim memoarima Petar Ivanišević kaže da „od Trebinja do Hutova nije nikada bilo ni mosta ni broda“. Te slike težačke muke, koje je iz djetinjstva sa sobom u svijet ponio iz rodnog sela, morale su ga poslije, kada je stekao ime i ugled, iznutra pritiskati da nešto učini za svoj zavičaj.

Pamti se, nastavlja Vukojević, da je trudom i zalaganjem Petra Ivaniševića, tada uglednog prosvjetnog radnika na početku političke karijere, izradnju novcem podržala ondašnja vlada, ali i da su u poduhvatu učestvovali, što novčanim prilozima što nadnicama, i mještani svih okolnih sela, kojima je prelaz na ovom mjestu bio važna životna potreba.

„Ćuprija je završena te iste godine. Ali nije zidana cijelu tu godinu. Polje tone šest mjeseci, naredna tri mjeseca voda se povuče, ali ostane rijeka. Kad i rijeka presuši onda se moglo graditi – samo ta tri preostala mjeseca. Za toliko je i napravljena. I to u ono vrijeme, kada se radilo ‘pješke’ tehnikom, građevina podupirala drvenim gredama…Pripreme jesu počele ranije. Trebalo je vaditi kamen i klesati ga u mjeru. On je vađen u blizini, ispod brda, pa je vožen željeznicom na mjesto gdje je građena ćuprija“, kazuje nam Vukojević.

Godina gradnje uklesana u kamen mosta

Stariji su upamtili i imena glavnih inženjera, navodno oca i sina, ali je kod našeg sagovornika o tome ostalo samo nejasno sjećanje – da su bila mađarska. Na gradnji mosta, kao projektant, izvođač ili nadzor, bio je angažovan i inžinjer iz Sarajeva Josip Misilo, čija je porodica čuvala i fotografije iz vremena gradnje ćuprije. Slučaj je udesio, nastavlja Vukojević, da se i za njih sazna, fotografije su prije ovog rata stizale i do Trebinja, ali niko za njih tada nije bio zainteresovan da ih umnoži i sačuva. Neobavljena posla vraćene su u Sarajevo, gdje im se uz posljednji rat zametnuo svaki trag. Ono što je izvjesno, ćupriju su zidali domaći majstori u kamenu, po kojima je popovska vala bila nadaleko čuvena.

„U Popovu je vazda bilo majstora koji su kamenom radili. A glavni poslovođa bio je izvjesni Nikola Crnogorac iz Tulja. On je bio građevinski preduzimač u Dubrovniku. Stari su pričali da se zidalo istovremeno sa oba kraja ćuprije. Pa se nisu mogli načuditi kad im je rečeno da to obustave i krenu zidati po sredini luka, jer bi valjda grede što podupiru građevinu, zbog bočnog pritiska, znale da iskoče… Interesantno je da je rijeka premoštena u jednom luku. Ovo je jedina ćuprija na Trebišnjici koja je iz jednog luka sagrađana. A dužina sa kraja na kraj joj je 52 metra. Tokom posljednjeg rata i tenkovi su ćuprijom prelazili. A da ne govorimo o tome koliki je pritisak vode izdražala. Kad bi bilo veliko blato i po tri metra vode je iznad nje bilo…“, kazuje nam Vukojević.

Pamti i kazivanja starih da je most je završen u gospojinskom postu, dakle u mjesecu avgustu, kada je bilo i svečano otvaranje.

„Veliko slavlje je bilo. Mnogo se naroda skupilo iz svih okolnih sela, a zavrtio se i vo. Prvi su preko mosta prešli svatovi, e sad – da li je mlada bila iz Mrkonjića pa otišla na Dobromire, ili je bilo obrnuto, to ne znam“, kazuje nam Vukojević.

Želja Petra Ivaniševića se ispunila: most „od tesana kamena, kao saliven“ pružio se nad Trebišnjicom. Ali je nije i ukrotio. „Istina, kada je leto most je bez vode, a kada je blato zimi most je pod vodom“, zapisao je Ivanišević u memoarima. Još će decenijama, sve do izgradnje hidrosistema, stihija vode određivati život popovskih težaka. Misiru hercegovačkog krša donosiće plodan mulj a otimati mukom stečenu ljetinu. A ljudi će, kad nastupi blato, i dalje nemoćno gledati na drugu obalu…

OD POLjICA – PREKO JENE, SKOPLjA, PARIZA…

Nemaš više koga ni pitati, a ono što nije zapisano, kao da se nije ni desilo – kaže naš sagovornik kad razgovor krenu o Petru Ivaniševiću. I zaista, za njegovog života i službovanja o njemu nije niko pisao, a poslije, u socijalističkoj Jugoslaviji, o zaslužnim političkim prvacima kraljevine pisati nije mogao ni ko je htio. Srećom, Ivanišević je sam ostavio svjedočanstvo o sebi – već pomenute memoare u rukopisu „Uspomene i doživljaji“, koji su čuvani u arhivu SANU, a štampani tek 2001. godine.

Petar Ivanišević (iz privatne arhive P. Vukojevića)

I kasnijim istraživačima, čiji rad smo koristili za potrebe ovog teksta (R.P. Vukašinović, „Biografije istaknutih Trebinjana od 16. do početka 20. vijeka“, Glas Trebinja, 2013.) banovi memoari bila su i jedina litaratura.

„Uspomene i doživljaji“ mnogo su više od autobiografije: pišući o sebi – Ivanišević je živo i slikovito opisivao i sva zbivanja oko sebe, ostavljajući istoriografiji zanimljivo i dragocjeno svjedočanstvo o svom vremenu, ljudima i događajima…

Memoari otkrivaju buran i sadržajan život, dostojan avanturističkog romana. Život kakav uostalom mogu imati samo ljudi koji se ne mire sa svojim mjestom i okolnostima. A koji su za svoga vijeka, neračunajući stranstvovanja, na svojoj zemlji i među svojim narodom predeverali pet država, čitav niz njihovih dinastija i režima, dva balkanska i dva svjetska rata…

Iz rodnog Poljica u svijet se otisnuo još kao dječak. Najprije u Mostar u osnovnu školu, pa u Sarajevu na gimnaziju, koju je, opet, završio u Beogradu, zaputivši se u Srbiju, bez naročitog plana i igdje ikoga svog, vjerujući odnekud da tamo jedva čekaju da prime kakvog sirotog mladića iz Hercegovine. Poslije mature na Učiteljskoj školi nije mogao do službe u svojoj zemlji dok su o namještenjima odlučivale austrougaske vlasti. Zato, uz pomoć Rista Škuljevića iz Trsta, bogatog trgovca koji je bio u rodbinskim vezama sa Ivaniševićima, odlazi u njemački grad Jenu na studije pedagogije, ali ih zbog nedostatka novca ipak završava na beogradskoj Velikoj školi 1905. godine. Sudeći prema doktorskim tezama na kojima je radio – iako mu je doktorat, prema vlastitom priznanju, ostao neostvaren san – Ivanišević se kao učenjak jednako zanimao za filozofiju i psihologiju, koliko i za pedagogiku. U Beograd na ispite putuje iz Leskovca, gdje je, kako bi se izdržavao, radio kao učitelj njemačkog jezika u tamošnjoj gimnaziji. Odlazi u tadašnju Tursku gdje prihvata namještenje nastavnika u Učiteljskoj školi u Skoplju (1905.), a potom u Bogoslovsko-učiteljskoj školi u Prizrenu (1908.). Po izbijanju Balkanskih ratova, kako ga je mobilizacija zaobišla, vojsci se priključuje dobrovoljno. Početak Velikog rata zatekao ga je opet u Skoplju. Nakon sloma Srbije, sa vojskom i narodom dijeli muku odstupanja preko albanskih planina, u Draču se ukrcava u brod za Italiju, a potom nastavlja za Pariz gdje ga angažuje tamošnje Prosvjetno odjeljenje za školovanje srpskih đaka u Francuskoj. Do svršetka rata radio je kao profesor srpskim đacima u nekoliko francuskih mjesta. Poslije oslobođenja, vraća se u Skoplje na predratno radno mjesto.

U politiku novostvorene Kraljevine SHS ulazi kao već afirmisan nacionalni i prosvjetno-kulturni radnik iz vremena službovanja u Skoplju i Prizrenu, gdje je među svojim narodom sa one strane turske granice, posebno kod srpske omladine, širio zanos i ideale nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. U Hercegovini je „naš Pero“ već sticao ime dobročinitelja. Na molbe njegovog đaka iz Prizrena, sveštenika Sava Danilovića sa Zubaca – kod Ministarstva prosvjete izdejstvovao je 100.000 dinara pomoći za gradnju škole u Konjskom. U ljeto 1919. godine obilazi Hercegovinu i dijeli pomoć u odjeći, obući i drugim potrepštinama u krajevima trebinjskog, bilećkog i ljubinjskom srezu, opet na vapaje sveštenika Danilovića – da će njegov u ratu postradali narod sada pomrijeti „od gladi i studi“ i da je „ogolio i obosio da nema čime svoju sramotu pokriti“.

U politici je bio pristalica ideja Narodne radikalne stranke Nikole Pašića, ali su mu lokalne okolnosti često dodjeljivale ulogu partijskog disidenta, čiji su najveći izborni protivnici upravo bili kandidati sa radikalske liste. To je bio i razlog njegovih neuspjeha na izborima 1923. i 1927. godine. U skupštinu je prvi put ušao 1925. godine sa radikalske liste, a nakon Šestojanuarskog režima, kao pristalica politike kralja Aleksandra, narodni poslanik bio je u još dva mandata – 1931. i 1935. godine. U međuvremenu, od 1927. do 1931. na dužnosti je direktora Učiteljske škole u Negotinu.

Kruna njegovog političkog angažmana bilo je imenovanje 1936. godine za bana Zetske banovine. Na čelu ova administrativne jedinice Kraljevine Jugoslavije, tada sa oko 900.000 stanovnika, koja je obuhvata područja današnje Crne Gore, istočne Hercegovine, Raške, Metohije i dubrovačkog primorja – Petar Ivanišević ostao je do penzionisanja 1939. godine.

Za vrijeme banovanja radio je na gradnji novih i popravci starih puteva, izgradnji vodovodne mreže, širom banovine pokretao je projekte melioracije obradivih površina, podržavao je razvoj voćarstva a naročito uzgoj novih kultura, činio mnogo na razvoju turizma i izgradnji hotela. Upamćen je i kao ban koji je dosta putovao banovinom, volio da se sastaje i razgovara sa običnim ljudima, da pokreće razne privredne, prosvjetne, kulturne, zdravstvene teme…

Spomenik roditeljima i bratu na groblju u Poljicu

Njemačku okupaciju u Drugom svjetskom ratu provodi u Beogradu, a po oslobođenju, kao visoki službenik kraljevine, dospijeva u zatvor. Zanimljiv je i detalj da je iz zatvora pušten jer je to lično tražio general Peko Dapčević, tada komandant operacije oslobođenja Beograda. Iako u memoarima autor nije naveo razloge za ovakav postupak, ostala je u njegovom zavičaju priča ili nagađanje – da je po srijedi bilo vraćanje duga za neko ranije banovo dobročinstvo…

Petar Ivanišević umro je 1961. u Beogradu, u kojem je živio poslije rata, bez potomstva, sa suprugom Vukosavom (Janjić).

KAMEN NA MOSTU – JEDINI SPOMEN

Banov imenjak iz Sedlara, sa kojim razgovaramo šezdeset godina poslije, uvjeren je da se Trebinje nije odužilo Petru Ivaniševiću niti mu priznaje značaj koji njegovo ime zaslužuje. Nije Vukojević saglasan ni sa onima koji bi u tome da pretjeruju i da sve što je u njegovo vrijeme građeno imenuju njegovom zadužbinom. Neko kome poštenje i skromnost nisu dali da za života stekne ni za sebe kakav imetak – teško da je i mogao od svog kapitala drugima da gradi i pomaže. Ali se Hercegovini, siromašenoj i uvijek potrebitoj, pomagalo, u šta je Ivanišević – kao učen čovjek, politički prvak, narodni poslanik i ban – zalagao svoje znanje, ugled i uticaj na mjestima gdje se odlučivalo…

Ali vratimo se kazivanju našeg sagovornika. Sve ono šta je Pero Ivanišević učinio za svoj kraj, ističe on, ne bi moglo ni u knjigu da stane. I danas po selima Popovog polja stoje čatrnje i pojila za stoku, koje domaći zovu rezervoarima – građena u njegovo vrijeme da učine lakšim tegoban život seljaka ovog kraja, kojima je priroda škrto davala a mnogo više otimala.

„Vode je narodu najviše trebalo onda kada je nije bilo nikako, a šest mjeseci je u Popovu bilo da ne znaš šta ćeš s njom. Nema sela u kojem za njegovo vrijeme nije nešto građeno finansiranjem tadašnje vlade. Imam jedno njegovo pismo u kojem kaže da je ‘izradio’, što će reći isposlovao, milion ondašnjih dinara da se izgradi put Mrkonjići – Poljice, a tri miliona dinara za put Trebinje – Lastva. Započet je u njegovo vrijeme i put Poljice – Osojnik. Pominje se i među zaslužnima kad se gradila i crkva u Začuli. Gledao sam i dokument o početku gradnje zgrade gimnazije, kakvi su se u ono vrijeme valjda polagali u temelje – a na kojem je bio i njegov potpis…“, kazuje nam Vukojević dok prebira po sjećanju na ono što je slušao i čitao o Petru Ivaniševiću.

O osveštanju temelja nove zgrade gimnazije kod Dubrovačke kapije, 10. septembra 1938. godine, opširno je, kao o velikoj nacionalnoj svetkovini u Trebinju, pisala i ondašnja „Politika“. Sa prvacima opštine, ban Petar Ivanišević bio je domaćin predsjedniku jugoslovenske vlade Milanu Stojadinoviću na ovoj i svečanosti otkrivanja spomenika herojima Velikog rata na gradskom trgu, obeliska sa anđelom koji je sugrađanima darivao pjesnik i tada diplomata u Bukureštu Jovan Dučić. Ova crtica čini se važnom da bude pomenuta za lokalnu istoriju, posebno u godini kada trebinjska gimnazija slavi izuzetan jubilej – vijek od osnivanja. U oktobru 1921. godine školsko zvono prvi put se oglasilo u tada Nižoj gimnaziji u Trebinju, a dvije godine ranije Petar Ivanišević bio je u deputaciji Trebinjaca koja se u ministarstvo u Beograd uputila upravo da isposluje njeno otvaranje…

„A da ne govorim kakav je bio kao čovjek. Što se skromnosti tiče, ako to uopšte postoji kao pojava – onda je mimo njega nema. Nije imao ni svoju kuću ni svoj stan. Živio je u Beogradu kao podstanar, a kad se oženio – stanovao je u kući svoje žene. I sahranjen je, na Novom groblju u Beogradu, u grobnici svog punca. Mislim da se o njemu ne govori koliko bi trebalo jer je ljude sramota – stide se onoga što ne znaju ili ne žele da znaju…“, ističe naš sagovornik.

Poljice – u potrazi za ostacima rodnog doma Petra Ivaniševića

U Poljicu, koje smo posjetili sa njegovim imenjakom iz Sedlara, danas je malo onog što bi pamtilo Petra Ivaniševića. Stariji mještani se sjećaju i njegovih dolazaka u Popovo nakon onog rata, pamte gdje je bila i njegova rodna kuća, ali od te kuće danas nisu ostali ni temelji. Kao jedini trag, na seoskom groblju nalazimo njegovo ime ispisano na spomeniku koji je 1927. godine podigao roditeljima i bratu.

Ime Petra Ivaniševića, ipak, nije ostalo bez biljega i pomena u njegovom kraju. Nakon decenija zaborava, na ćupriji je 2012. godine postavljen kamen na kojem je uklesano ime zaslužnog zemljaka. Istina, kazuje nam Vukojević, Popovci su već po završetku Drugog svjetskog rata željeli da se spomen pločom zahvale Petru Ivaniševiću. Majstor je izvadio i obradio kamen, ali je od svog nauma odustao već nakon prvih uklesanih riječi.

„Uklesao je ‘Trudom’ i možda još jednu riječ i tu stao. Neko mu je rekao da se okane toga posla. Tada je preko noći postalo moderno da ništa što je napravljeno u vrijeme kraljevine – više ne valja. Niti ga treba više spominjati. Taj je kamen na istom mjestu stajao sve do 2012. godine. Kad sam za njega saznao palo mi je napamet da se on iskoristi i posao dovrši. Papir sa tim tekstom je bio u kući tog mastora Kusalovića sve do ovoga rata, ali se negdje zagubio. Započeti natpis na kamenu je prebrušen i uklesan ovaj novi, koji i danas stoji na ćupriji…“

Rade Savić/Glas Trebinja

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top