Žarko Janjić: Javič se više ne javlja

Prošlo je 130 ljeta otkako Dubočica kod Ljubinja uzgaja duvan. Nekad je to bio sporedni, nekad glavni posao većine od tridesetak ovdašnjih domaćinstava, pričali su nam u ovom pripoljskom selu 2006. godine.

Za dubočički kraj vezana je i jedna čudesna legenda koje se danas više niko ne sjeća… a mi je znamo

Negdje polovinom osamdesetih, kako bijah izabran za “glodura” studentskog lista “Politolog”, pogledah, naravno, šta je radio moj prethodnik, i u posljednjem broju otkrih sljedeću legendu:

“Iznad hercegovačkog sela Dubočica, pod ogromnim krošnjatim dubom (hrastom) postoji tajnovito vrelo Javič. Kad mu putnik priđe preko kamenitog Oblog brda, ako je dobar, vrelo mu se javi – voda zažubori. Zato se izvor i zove Javič. Ako pak čovjek nije dobar – ne desi se ništa, osim što zašumori velika krošnja toga duba, po kome se i selo zove Dubočica!”

U Dubočici danas ni najstariji ne znaju za ovu priču. Ne sjećaju se ni da su je ikad čuli, ali će vam malo zagonetno priznati da ih same čudi, kako je to onaj ogromni dub (kao i onaj malo manji do njega) u surovom kršu Oblog brda došao do vode za svoje žile i žilice. Mještani, u tridesetak kuća, razasutih po hrastovim gajevima, nadomak najveće nekropole stećaka u ljubinjskom kraju, ne bave se, ipak, pretjerano legendama i davnom prošlošću.

PUTNIČE, NE TIKAJ U ME!

Ne zanimaju se odveć ni za ono šta su radili oni upokojeni pod stećcima, s kojih dopiru univerzalne poruke poput: “putniče, ne tikaj u me, ja sam bio što si ti; ti ćeš biti što sam sada ja”. Ne, Dubočičani su u rjeđem tipu južnohercegovačkih sela koji imaju mladosti. Nedavno su u centru sela asfaltirali igralište za male sportove; na njemu je i živo i živahno. A u polju, što je sada mirno i sivo, u najljepšem dijelu godine su duvani i duvanjari. Ljubinje je posljednji istočnohercegovački duvanjarski kraj, a Dubočičani su najbolji duvanjari u njemu. Do rata im je ovo bilo sporedno zanimanje, sad je glavno; od toga žive, školuju djecu, slave slave, plaćaju svadbe, organizuju sahrane…

Rade Sorajić, Dragan i Spaso Sorajić, Savo i Zdravko Novokmet, Đuro Novokmet…imali su i ljetos (2006. godine) po petnaestak hiljada strukova!

Berba duvana pod Dubočicom
  • Odnosno – objašnjava Zdravko Novokmet, koji je usput i direktor ljubinjskog otkupljivača “Agrara” – u našem selu 90 odsto domaćinstava sadi duvan. Niko ispod šest hiljada, pretežno oko deset hiljada strukova! Ranije “velikog hercegovca”, a od prije tri ljeta sorte VH 32. Pamtim godine kad su braća Sorajići i Novokmeti, koji žive u zajednici zasađivali i po trideset hiljada! Kad je samo selo Dubočica na jesenju vagu iznosilo tri vagona lista!

KORISTI SVAČIJU RADNU SNAGU

Sresti zadovoljnog seljaka u krasu isto je što i uhvatiti zlatnu pticu pod nebeskim svodom. Zato se i Dubočičani vajkaju. Prije rata, vele, od hiljadu kilograma duvana mogao si dobro živjeti. Sada je to tek nešto više od 4.500 maraka – dovoljno za preživljavanje. Mlađi ekonomisti bi na to rekli: tačno je da duvansko sjeme moraš zasijati u martu, a da posao s duvanom završavaš u novembru na vagi. Pa, opet kad sve sabereš s njim godišnje imaš efektivnog posla jedva 20 dana. Seljani ga uzgajaju jer u njemu se koristi svačija radna snaga: djeteta od pet i starca od 90 godina!!!

Spasoje Spaso Sorajić: “Otkad znam za sebe ovdje sadimo duvan!”
  • Donekle je sve to tako – reći će 76-godišnji Spasoje Spaso Sorajić, strpljivo zamotavajući cigaretu. –Donekle, ali, prijatelju, boga mi, ja koji sam ga sadio otkad za sebe znam, od prije Drugog svjetskog rata, kazaću ti: duvan je kao pčela! Ne zahtijeva puno rada, ali traži da ga svaki dan obiđeš i pogledaš! Bez obzira na sortu. Sadio sam prvo “stubicu”, pa “mali ravnjak” i “veliki ravnjak” do šezdesetih godina, potom “veliki hercegovac”… Svaki ište isto: da ga svaki dan pogledaš; prvo i drugo kopanje je obavezno, kao i čupanje trave oko struka…Kiša mu puno ne treba. Otporniji je na sušu od kukuruza…

“SIROTINjSKA MAJKA”

Tako su o njemu brinuli odavno Dubočičani: Sorajići, Pecelji, Sikimići, Šijakovići, Novokmeti, Bogdanovići. Zvali su ga malo ironično, “sirotinjska majka”, ali zahvaljujući žutom listu selo nije upamtilo godine gladi.

  • Nije – složiće se i Spaso Sorajić, osmjehujući se: – iako su nam ovi susjedi gore u Kapavici, iza Oblog brda, onako gordi, znali govoriti da dubočički miševi bježe gore kod njih da se najedu!

U doba Spasine mladosti “duvan se radio između poslova”, na manjim površinama i određenim parcelama, prije iznošenja na vagu morao se ispeglati dlanom na koljenu, pa uvezati u takozvane patke.

Sušnice duvana u Dubočici
  • Pamtim i vrijeme kad nije bilo najlona. Konce s nanizanim duvanom ujutro smo iznosili na sunce, a uveče vraćali pod strehu. Bilo je još teže s njim. Ali tada se na vaganju lista pjevalo: “Pjevaj draga, naše selo vaga!”. Kad sam ja bio mlad, najbolji duvanjar u Dubočici bio je Mitar Novokmet, a boga mi dosta su sadili Žarko Sikimić, Neđo Novokmet i Vidoje Bogdanović… Ipak za sve to vrijeme duvan je bio sporedna kultura, ljudi su sijali pšenicu, bavili se stočarstvom, a od rata, evo, duvan glavni! Glavni oslonac za život pod Oblim brdom!

I, što bi rekao Krležin Petrica Kerempuh: nikad nije bilo da nekako nije bilo… Pa su se i Dubočičani listom uhvatili za glavni oslonac – za duvanov list. Dok se nešto bolje ne javi…

A što se tiče onog izvora pod velikim dubom, on se očito skrio u legendu pa ćuti, i ne pokazuje se, pod starim dubom iznad sela. Čekajući neki bolji život, bolje ljude ili bolja vremena.

KNjIGA U TRI PRIMJERKA

Samo malo kasnije, pod odrinjom, zatičemo meteorologa Božu Novokmeta. Stigao je iz Kragujevca da pomogne majci oko sijena i drugih seoskih poslova, a zna i povod našoj posjeti jer je poruka da ga tražimo dan prije stigla do njega u Dubočici. Povod je njegova knjiga bez naslova – samizdat u tri primjerka! koja ljubinjskim krajem kruži od ruke do ruke. Pa kaže:

  • Ne znam kako mi pjesma dođe, ni kako ode. Da imadoh olovku i papir maloprije bih kod stoga zapisao jednu, a sad je se uopšte ne sjećam. Nisam vam ja ozbiljan pjesnik da o tome vodim računa…
Prizor sa seoskog igrališta: Dubočica ima svoju mladost

Naiđe jednostavno – ko ljetnji oblak iz koga pljusne pljusak, pa utihne začas, kao da ništa nije bilo… Ne znam koliko sam ih zapisao. Sestra Vinka (Novokmet) me je 1995. natjerala da neke od tih papirića sakupim i prekucam, tako da sam napravio ova tri primjerka knjige…

Milo mi, vidim ljudima se sviđa, a još nijednu nigdje nisam objavio. Pišem ih isključivo zbog sebe; one me i fizički i psihički odmaraju, od Hercegovine do Šumadije – gdje živim sa suprugom Jelicom, profesoricom geografije. Najviše ih je ispisanih na kutijama cigareta…

Prvu? Kad sam napisao prvu? Pa vjerovatno kad sam izgubio prvu ljubav… Zaokupljaju me svi motivi. Nisam, ponavljam, neki veliki umjetnik – jednostavno nastojim da iz svog ugla, prije svega sebi, odgovorim na pitanje šta je život.

A na to pitanje, meteorolog Novokmet odgovara u pjesmi “Moj sud”, napisanoj u Kragujevcu, u srcu Šumadije, daleko od kraškog zavičaja. Ovako:

Sećam se kiša je lila,

dok su na crkvi u selu,

zvonila zvona za mog dedu.

Nebo se mutilo dok je

rakija kružila oko njega.

Za pokoj duše i večnu pamjat,

i dedi je, rekoše, doteklo svega.

Sedeli su pokraj njega te noći,

komšije, seljaci.

Solunac Blagoje sa šubarom u ruci;

sećam se, k’o danas, kako suze krije.

baš kao ni deda, patio se nije.

Sećam se; dedi su obukli najlepše odelo,

mada mi nije bilo jasno,

pa nije deda na vašar kren’o.

Al’ običaj je takav, sve se to mora tako.

Ja to danas shvatam, tad još uvek nisam,

mada sam za dedom ponajviše plak’o.

Kada su dedu sutra odneli iz kuće,

tamo nakraj sela, u večnost, u raj,

možda sam već tada razumeo život,

i shvatio dedu, kada pred smrt reče:

“Sve je samo varka, i na kraju – kraj!”

TAJNA ŽIVOTA

Zaista, šta je i gdje je život? U nekom grumenu zavičajne zemlje iz Bjeloševog Dola, što ga Popovići iz tog sela, ispod planine Ilije, poslaše preko Atlantika da bi stajao na grobu im bratstvenika Obrena Popovića u Detroitu… Ili u posljednjem stihu iz knjige štampane u Šumadiji – u tri primjerka? U onom: „sve je samo varka, i na kraju – kraj“?

Ili pak u čudnovatom vrelu Javiču – koji se, evo, već odavno više nikom ne javlja nego spava u dubinama pod korijenjem onog raskošnog duba – po kome je cijelo selo dobilo ime?

­­

U MEĐUVREMENU

Dubočica je danas, potkraj oktobra 2021. selo sa 32 žive kuće, u kome je 11 djece, što ga čini selom sa najviše djece u cijeloj ljubinjskoj opštini!

Prizor iz sela Dubočica

Prizor iz sela Dubočica

Naš sagovornik iz prethodne velike priče Spaso Novokmet umro je 9. juna 2017, drugi sagovornik, meteorolog Božo Novokmet u međuvremenu je objavio pravu zbirku pjesama i živi u Bijeloj Vodi kod Kruševca, on i supruga Jelica imaju troje djece. Davno je ugašena otkupna firma „Agrar“, a duvanjarstvo u Dubočici je spalo na najtanje grane do sada, na svega nekoliko porodica koje su ove sezone sadile sorte virdžinija, bubalovac, veliki hercegovac i svijetlu hercegovinu! Izvjesno je da će duvanjarstvo i ovdje relativno brzo nestati. Dio duvanjara već ranije je prešao na povrtlarstvo, prvenstveno na uzgoj luka, kao i na sjetvu raznih vrsta žitarica.

Ono što je ipak najkarakterističnije za ovo selo, udaljeno tri i po do četiri kilometra od Ljubinja, jeste da je u međuvremenu postalo selo nadničara. Njih petnaestak do dvadeset u ranim jutarnjim satima u radnim danima kreće na nadnicu u širokom rasponu naselja – od Ravnog do Širokog Brijega. Izvještili su se u poslovima i oko duvana i oko vinove loze i oko čuvanja starijih osoba. Ma, najrazličitijim vezanim za kuću i okućnicu, za dnevnice od 50 do 70 konvertibilnih maraka. Zato u dobrom dijelu kuća u Dubočici minulog ljeta nisi mogao naći ni paradajza. Ne isplati se saditi ga ni uzgajati. Stil života se u tom smislu znatno promijenio, pa ovdje pod Oblim brdom ništa više nije tako isplativo kao dobra nadnica na strani.

A onaj dub iznad sela i dalje šumi i sve to gleda, a Javič ispod njegovog korijenja i dalje se nikom ne javlja…

Žarko Janjić/Glas Trebinja

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top