Kafane mog djetinjstva

Trčao bi po velikoj ljetnoj bašti ugostiteljskog objekta”Šetalište” i po njoj razasipao desetine, možda i stotine kesica šećera. Onda bih uzeo kesicu šećera, usuo je u Koka Kolu i ushićeno posmatrao hemijsku reakciju. Nekad bi od konobarice Velinke, utegnute u ugostiteljski bordo kompletić i sa borosanama na umornim nogama tražio konzervu sardine, što je zajedno sa kuhanim jajima stajala u vitrini ko zna koliko dugo. Kući sardine ne bih jeo, ali u kafani je sve bilo slatko. Velinka me zadirkivala da će mi odvest ćaću svojoj kući a ja bi se zbog toga jako nervirao i ponekad je uspio udariti nogom u golijen.


Tako sam vrijeme provodio, čekajući oca da završi jednu od beskonačnih partija šaha ili dok ispije potrebnu količinu vlahova na koji je prešao pošto su mu doktori ustanovili čir. Do tada je obično pio vinjak. Kasnije su od te kafane Kusturica i Karajlić u svojim memoarima napravili kultno sarajevsko mjesto. Ja je samo pamtim po iščekivanju da ocu dosadi biti u njoj i po tome što me je jednom zaboravio pokupiti iz vrtića jer se u Šetalištu, zaigrao šaha sa Mirom Šarafom

Otac je bio tenički direktor jedne male građevinske firme, što će reći glavni operativac na gradilištu. Majka je radila po fenserajskim sarajevskim ugostiteljskim objektima kao što su bili Morića han ili Aeroplan. Zbog njenog nezgodnog radnog vremena, često bih sa ocem išao na gradilište. Otac je takođe imao nezgodno radno vrijeme, često je radio vikendom. A zla kob svih građevinaca bijaše kafana.


Doveo bi me na gradilište obično subotom i nedeljom, ako bi majka radila i povjerio me na staranje nekom pomoćnom radniku. Pamtim njihove nadimke: Čađo, Šef, Kenedi, Đozo, Đanko…!  Argat bi me gotovo uvijek vodio u kafanu gdje bi mi naručio ćevape i obilje sokova a onda vrijeme prekraćivao učeći me psovkama. Zbog mog ranog kafanskog vaspitanja majka se često crvenila. Tako sam jednom doktorici Plavšić, vrsnom sarajevskom okulisti i nevjesti Biljane Plavšić tražio “one stvari” misleći da je konobarica.


Kafane su od mog rođenja, odnosno od kada pamtim bile gotovo svakodnevni dio mog života. Prva sjećanja su mi vezana za kafanu Bude Đurića na Ilidži. Budo bješe Ljubinjac, kao i žena mu Sofija koja bi me uvijek sa zadovoljstvom najela. Tu pamtim džuboks koji sam nemilice maltretirao ili naručujući stalno istu pjesmu ili svako pola minute mjenjajući muzički numeru na veliko nezadovoljstvo gostiju. Otac je često polijetao da me izdegeneči, ali bi se Sofija uvijek umješala, zaštitila me i rekla mu 

“Pusti Vlado dijete da se zabavlja, ta neće mirno sjedit i slušati vaše pijane budalaštine!”

Kasnije je ta kafana zatvorena zbog afere “Ilidžanci”. To bješe neka udbaška ujdurma oko nekave navodne četničke zavjere zbog koje je i moj stari privođen na saslušavanje.

Posle Budine kafane najranija sjećanja odvlače me u ekskluzivni sarajevski ugostiteljski objekat Morića Han. Tu mi je majka radila. To je modernim riječnikom rečeno bio neki ugostiteljski multipleks, u čijem sastavu su bili su kafe, restoran, nacionalni restoran, bosanska kafana… Tu su se često za televiziju snimale sevdalinke. Pamtim fa po nekim aferama o podmetanju svinjskog umjesto telećeg mesa prijateljima iz nesvrstanih zemalja. Pamtim i kako su se radnici šprdali kada bih i Arapi upital je li životinja halal likvidirana.

E sad je li roštiljdžija Hajro bio umješan u te afere nije mi poznato, ali tog Albanca zaista pamtim po dobru. Majka bi samo poslala njemu , a on bi rekao

“Maljac, dolazi ovamo!”

Prvo bi obično dao Begovu čorbu, a onda bi sljedio dugački niz specijaliteta sa roštilja, i efektni završetak u vidu flambiranih palaćinaka, a sve to zaliveno litrima fruktalovog soka od breskve.


Kasnije sam sa ocem obilazio sve znamenitije ugostiteljske objekte po Sarajevu. Sjećam se kafane Parkuše gdje sam samo sporo gledao kako vrijeme teče na digitalnom časovniku koji je bio postavljen na vrhu nebodera. Taj sat uglavnom nije pokazivao tačno vrijeme, a mjeseci su prolazili dok se neko ne bi nakanio da potjera sat naprijed ili nazad zavisno je li zimsko ili ljetnje računanje vremena.

Dobro mjesto je bio Zlatni restoran na Skenderiji. Tu sam pojeo prvi biftek u životu.


Mogao bih nabrajati satima kafane i restorane koje sam obilazio zajedno sa ocem. Oduzelo bi mi to mnogo vremena. Znam da nismo išli u birtije tipa; Šibenik, Jadran, Drina(to je navodno bio neki jeftini bordel)…Ta su mjesta bila rezervisana za socijalistički radni narod koji je skrenuo sa ispravnog puta.


Svi ovi objekti imali su svoj neki orginalni šmek, da ne kažem dušu. Danas toga nema. Sve je nekako uniformisano, izvještačeno od lažnog sjaja. Vidim po Srbiji su atraktivne kafane sa kockastim stolnjacima. Ali to nije autentično sve je to kao zadata tema. Duše po kafanama vjerovatno nema zato što se fininsijski potonulo, zato što liberalni pseudo kapitalistički globalizam nije zakucao na naša vrata , nego nogom ih razvalio. Ispijajući nedavno kafu u hercegnovskom restoranu Škver posmatrao sam jelovnik. Nekad osamdesetih godina prošlog vijeka, moji roditelji kao pripadnici niže srednje klase, mogli su sebi priuštiti dvije sedmice odmora u apartmanu na Šetalištu pet Danica istovremeno se hraneći upravo u tom Škveru. Danas je takvo ljetovanje nedostižno i intelektualnoj eliti, ali onoj pravoj.

Jasno se vidi da je vrijema autentičnog kafanskog života i filozofije koja ga je pratila, okončano. Vrijeme je za skupe fine restorane sa mnogo zvjezdica na trpadvisoru, gdje će te uglavnom ostati gladni, ali ubjeđeni da ste u njima doživjeli neko vrijedno hvale iskustvo.

Rade Likić

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top