Anastasije i Vuk u Ljubinju stvaraju živopis neobične ljepote

Anastasije Radović i Vuk Dabetić su možda najbolji srpski živopisci. Ovaj razgovor trebao je biti vođen još prošle jeseni, ali smrt mitropolita Amfilohija ga je omela. Jesenas započeti posao oko oslikavanja Crkve Rođenja Presvete Bogorodice u Ljubinju nastavljen je i dugo čekana prilika za razgovor se ukazala. Oni su fini i pristojni ljudi. Anastasije poput slavnog strica je bistri dječak iz Morače donje, a Vuk ponositi Vasojević malo omekšao zbog odrastanja u pitomoj Grockoj. S njima bi se moglo pričati danima, ali prostora za to nemamo. Pokušaćemo biti što kraći, mada će to biti teško.

U razgovoru sa Anastasijem i Vukom, foto: Radovan Dangubić

Prvi put ste u Hercegovini, mislim poslovno, kako vam se čini Hercegovina?

Prvi put smo u Hercegovini, doduše bio sam ranije ovdje , u prolazu. Prvi put smo znači tu onako sa jednim ciljem, sa jednim smislom, može se reći životnim. jer kada čovjek u nekom mjestu provede izvjesni vremenski period, nekoliko mjeseci ili godinu, to je jedan dio života, i to kad je u jednom najjačem stvaralačkom zanosu, taj se život ne mjeri vremenom. Ima neku svoju vječnu dimenziju.

foto:Radovan Dangubić

Ja sam hercegovačko kumče, tako da se osjećam i na taj način Hercegovcem. Osim činjenice da je moj zavičaj, Morača donja, pored Svetigore i moračke lavre Nemanjića, stara Hercegovina. tako da od samog govora, jezika, načina života, tradicije, upućen sam otkako sam se rodio na Hercegovinu. Tako da mi je dolazak ovdje dolazak među svoje. A nijesam samo došao u jedno mjesto koje nisam poznavao, u smislu da sam tu živio ili rođen, ali bukvalno se osjećam kao da sam došao u svoj zavičaj

A posebno, razlog iz koga sam došao, taj doživljaj je u tom smislu intezivniji i smisleniji.

Radili ste većinu živopisa u veleljepnom Hramu Svetoga Jovana Vladimira u Baru. Zatim, oslikali ste i jedan dio kompozicija u Podgorici, freskopisali ste još niz crkava. Kako vam se čini posle takvih impresivnih i zahtijevnih poduhvata, živopisati jedan dosta manji hram, Crkvu Rođenja presvete Bogorodice u Ljubinju. Kako vam ovaj naš drevni hram izgleda u smislu živopisanja? Hoćete li moći naći dovoljnu motivaciju?

Svaki hram je za sebe jedan poseban izazov. U tom neprestanom izazovu, taj neki ljudski vijek je veoma kratak, da čovjek postigne neke svoje zamisli i snove, neku začetu poeziju predaka koja se prenosi sa naraštaja na naraštaj pa kroz nekog pojedinca bljesne. Tu je veličina suštinski nebitna. Velike, ogromne kompozicije jesu jedan poseban izazov. Zahtijevaju određeno iskustva, osjećaj hrabrosti da se čovjek suoči sa jednom velikom kompozicijom kao primjera radi u Hramu Svetoga Jovana Vladimira u Baru, gdje takvih površina ima na pretek. Manji hram je suštinski ne manji izazov, ali nosi jednu drugu ljepotu, posebno ova ovdje ljubinjska crkva, stara, koja je topla, mila, jedno gnijezdo, nekako se čovjek osjeća opušteniji u ovakvoj crkvici, nego u jednome velikom zdanju.

foto:Radovan Dangubić

Suštinske razlike takođe, nema u smislu da svaka kompozicija, svaki potez je nešto iz početka. Čak ni određeno iskustvo majstorsko, određena rutina nisu od neke pomoći u stvaralačkom smislu. U zanatskom smislu predstavljaju jednu slobodu opuštenost, ali ne pomaže puno u stvaralačkom smislu. Hoću da kažem, da kao što nas dočeka svaki put zid od krečnoga maltera, čist i bijel, svaki put, bez izuzetka, osjeti se kao da prvi put živopišeš, slikaš. Kao da počinjemo jednu novu pjesmu koje nije bilo. Spolja posmatrano, rekao bi neko “Pa, dobro, ponavljate se”.

Usvakoj crkvi postoji jedan liturgijski program, praznici svetitelji…Nema nekih znatnih izmjena. Ali, svakog tog svetitelja koga si uradio, 10, 20 ili 50 puta, kao da ga radiš prvi put. Ne bi ga mogao ponovo nikada istog živopisati. To je nešto što su uvijek događa iznova, to je ono što daje radost u smislu momonotonije našeg živopisačkog života. Mi smo ljudi koji smo nekako osudili sami sebe na jedan nomadski način života. Stalno smo po terenima, odvojeni od svojih porodica. Pa i mornari dođu kući s vremena na vrijeme i provedu nekoliko mjeseci sa porodicama.

A vi skoro nikada?

Mi nekako to pomalo, što bi rekli u Morači, na običak.

Interesantno ke da vi u Ljubinju, ovu crkvu živopište, jednom pomalo zaboravljeno starom tehnikom, koja osim u manastiru Duži, nije u Hercegovini rađena još od 17 vijeka.

Mi smo imali jednu veliku sreću, koju je u tom smislu, kao što je u svakom smislu, srpski narod imao tu ogromnu sreću, da ovaj naš naraštaj, ako ništa drugo bude savremenik jednoga čovjeka, blaženopčivšeg mitropolita Amfilohija, koji je skoro sve svoje djelatnosti, intersovanja, za crkvu, za čovjeka, za narod svoj, čini mi se i za Vaseljenu, dao presudan doprinos onome što zovemo povratak tradiciji, pa čak i u tome tehnološkom smislu, načinu živopisa. On je u Crnoj Gori, u svojoj mitropoliji, insistirao gotovo na isključivoj primjeni drevne srednjovjekovne fresko tehnike, koja je bila zastupljena u našim manastirima bez izuzetaka, kao najpopularnija tehnika. A freska je neprikosnovena likovna tehnika kada je u pitanju zidno slikarstvo.

Vaznesenje, detalj, foto;Radovan Dabgubić

Da li je freska vječna?

Ništa nije vječno što je stvoreno. Ali u nekim odnosima ljudskoga poimanja i ljudskoga trajanja može se reći da je vječna. Nadživjeće mnoge generacije…taj duh, ta poezija je nešto što traje. Mitropolit je dakle imsistirao na fresko tehnici u Crnoj gori i samo u rijetkim slučajevima gdje je ona bila nezamisliva zbog podloge, zbog zida, zbog maltera koji je korišćen u zidanju…Samo u takvim slučajevima, gdje nije bilo izvodljivo, nije insistirao na fresko tehnici. Mi smo imali veliku sreću da je on to očekivao i zahtijevao, tako da smo stekli jedno ogromno iskustvo. Jer primjera radi, ja sam proveo 12-13 godina u Grčkoj, što na studijama, što na izučavanju crkvenog živopisa. Tamo se radilo mnogo hramova i gotovo svi su živopisani. Ima puno živopisaca, ali drevne fresko tehnike nije bilo gotovo nikako. Suština je da je episkopi nisu tražili, jer je složenija za rad, složenija za organizaciju da se pripremi za rad, na kraju krajeva skuplja. Oni su insistirali na seko tehnici, odnosno slikanju na suvom malteru, dok je fresko tehnika slikanje na svježem malteru

Znači, vi ovdje živopišete na svježem malteru, koji neposredno prije slikanja nanosite?

Isključivo na svježem krečnom malteru. Bitno je da je kreč stariji. Što stariji to bolji. Ovaj ovdje kreč, u ovoj crkvi je nekim nevjerovatnim sticajem okolnosti, star skoro 40 godina, što je jedna nevjerovatna rijetkost, jer je to tećko naći.

foto;Radovan Dangubić

Sad mi nešto pade na pamet! Da li možete zamisliti u budućnost, kroz nekoliko vijekova, kad istoričari umjetnosti budu raspravljali, pisali o fresko slikarstvu u Hercegovini, da će reći da se tek 300 godina poslije čuvenog Georgija Mitrofanovića koji je živopisao obližni manastir Zavalu, u Hercegovini pojavio neki Anastasije, neki Vuk i oslikali jednu crkvu?

Ne može se to zamisliti, iz prostoga razloga što nas dvojica kad bi god vidjeli rad jednog Mitrofanovića, ili Radula ili Kozme,…tih naših velikih pjesnika živopisa uvijek mi se iznova divimo, radujemo, sa gotovo istim, djetinjim doživljajem ljepote. A sa ovim što mi radimo, ono što smo radili, da ne kažem juče, nego recimo prošle godine, ožalostimo, razočaramo. Pomislimo da bi možda bilo poštenije da odemo da čuvamo ovce nego da se bavimo živopisom.

Jasno je da su najveći majstori vizantijskog živopisa iz zlatnoga doba, danas nepoznati. Ali opet, moram vas pitati da li imate uzore?

Većinom su anonimni. Vrlo malo je sačuvano imena, da bi nam neko bio uzor poznat po imenu, prezimenu ili mjestu rođenja

(U razgovor se ovdje uključuje Vuk)

Pošto u životu najviše volimo neznane junake, tako i u slikarstvu najviše volimo neznane umjetnike (smijeh), Mihajlo i Evtihije Astrapa su svakako najbolji od onih za koje se zna ime. To su ti Milutinovi majstori, međutim, osim imena, ne zna se više ništa o njima. Oni su radili čuvenu Kraljevu crkvu u Studenici, Gračanicu…Milutin ih je angažovao za sve svoje najveće zadužbine i oni su se potpisivali.

Vuk, foto:Radovan Dangubić

Vuče, čijete slikarstvo najviše inspiriše, ne mislim samo na sakralno?

Zavisi, pošto je čovjek kvarljiva roba, onda ono što me fasciniralo juče, fascinira me i danas. To su neki od velikih slikara, računajući i našeg Petra Lubardu kroz čija djela živimo.

Da vam je Petar doslovni uzor u živopisu, vjerovatno nikada ne bi dobili priliku da živopišete hramove

(Smijeh) To sad druga strana medalje naše saradnje sa crkvom. Ne znam da li o tome vrijedi uopšte sada pričati

Nemamo toliko prostora

Ni hrabrosti da sada o tome razgovaramo (Smijeh) Pokušavamo da utkamo u naše slikarstvo sva ona dostignuća iz umjetničke oblasti. Ljudima koji su kompetetni i nekompetentni, računajući tu ktitore, sveštenike…Ili im se dopada ili im se ne dopada ,manje je bitno. O našoj umjetnosti sudiće vrijeme i buduće generacije.

Silazak Svetog Duha na apostole, foto:Radovan Dangubić

Atanasije,sakralni umjetnici na zapadu većinom su nam poznati imenom, prezimenom, biografijama. Dok mi ne znamo ko je oslikao Studenicu, ko je oslikao Dečane, Sopoćane…Jesu li to neke filozofske razlike između istoka i zapada?

Jesu, razlog je upravo taj, U smislu jednog šireg poimanja čovjekovog djelovanja. Na pravoslavnom istoku, darovi ljudski i talenti, ono što je Bog dao svakom čovjeku bez izuzetka, nisu smatranji ljudskim dostignućem, iako je bio imperativ da se na svakom daru mora raditi i mnogo i neprestano, da ne bi presahnuo i zaparožio se. To je Božiji dar i tako se doživljava. Zanimljivo, baš kada je u pitanju živopis, tu je ta tedencija izraženija, u smislu da svi mogu da se potpišu na druga umjetnička ili graditeljska djela, dok se živopisac ne potpisuje. Suština je u takvom poimanju gdje se talentat, dar pripisuje Gospodu, čovjek je tu jedan provodnik Božijeg . Suština pravoslavnog istoka je ta da čovjek razmišlja na jedan način gdje određene darove koje posjeduje, doživljava kao Božije darove, a ono što radi predstavlja kao nešto u službi zajednice, a ne kao njegovu ličnu satisfakciju kao nekoga posebnoga stvaraoca.

Često sam u živopisu čuo za pojam obrnuta perspektiva

Obrnuta perspektiva u tradiciji pravoslavnog istoka u živopisu je, da kažemo, jedan način, jedna vještina, jedno poimanje likovno, nadasve duhovno, simboličko, kojim se postiže na jedan simboličan način da se oblici i stvari ovoga svijeta doživljavaju u duhu eskatološkom, u duhu carstva Hristovog, neprolaznog, koje nije podložno fenomenima ovoga svijeta. Ni vremenu, ni prostoru, ni trajanju. Kao što u realnoj perspektivi, ono što naše oči vide, da jedan predmet, što je udaljeniji od nas biva sve manji i manji dok se ne završi u nekoj tačci ili izgubi. Na tome se zasniva Renesansa, recimo.

Vaznesenje, detalj, foto:Radovan Dangubić

Obrnuta perspektiva daje nam nešto sasvim suprotno. Posmatrač, onaj čovjek koji se nalazi pred jednom ikonom, pred jednim djelom, freskom, bez obzira koje su dimenzije toga djela, ne doživljava recimo gledajući Raspeće Hristovo ili Preobraženje Gospodnje, ili bilo koju scenu iz života ravnoapostolnih naslijednika Gospodnjih kao jedan istorijski događaj koji se dogodio u vremenu, nekad, tamom negdje u Vitlejemu, Kapadokiji, Aljasci ili ovdje u Hercegovini, već se u oku posmatrača javlja spontan osjećaj da je sam dio toga događaja, kao da je taj događaj dešava do samog trenutka i da je taj Vitlejem, ta Kapadokija da su prisutni u tom trenutku i da je on dio toga Vitlejema, da je dio te Kapadokije, ili je na Golgoti sa Hristom. To je ta razlika, taj rezultat koji je postigao sa tom obrnutom perspektivom. U obrnutoj perspektivi mi možemo da vidimo stvari koje se ne vide u realnom životu, stvari koje fizički ne vide oči., pa tako možemo da vidimo krov ravne zgrade, koji se realno nikako ne može vidjeti, ali on se slika da bi se vidio ili tjeme ćovjekovo na ikoni koje se vidi a u stvarnosti ne vidi.

Silazak Svetog Duha na apostole, detalj, foto:Radovan Dangubić

To je upravo ono gdje se tačke određene u djelu koje je živopisano susreću u oku posmatrača, tako da se ta slika direkno prenosi u srce čovjekovo kao događaj, a ne neko konkretno istorijsko zbivanje u nekom vremenu, nego aktuelno zbivanje koje traje.

Vuče! Laici koji površno prate sakralnu umjetnost, mogu steći utisak, da je ta umjetnost obilježena kanonima, gotovo dogmama, i da se odstupanje od tih pravila ne toleriše, odnosno da sve što nije po pravilima je izvjesna jeres. Da li je to tačno?

Kako se uzme. Pitanje je koliko sam ja kompetentan da odgovorim na to, jer je pitanje koliko sam ja po kanonima. (smijeh).Pravila koja postoje su ustrojena tako da nam pomognu da se oslobodimo, ma kako to paradoksalno zvučalo. Osloboditi se i biti slobodan u stvaralačkom smislu je nešto što je i teško pojmljivo. Da nema te slobode, ne bi bilo ni razvoja živopisa. Opet pogrešno shvatanje tih propisa ili pravila, kanona, dogmi, svakako je nanijelo veliku štetu i crkvi, ne samo umjetnosti i stvaralaštvu. Možemo to vidjeti i u našoj crkvi u proteklim decenijama, odnosno posle obnove živopisa. Posle svih manirističkih tendecija, došli smo do toga da se radi onako kao što se radilo u Vizantiji u doba njenog najvećeg umjetničkog razvoja…međutim, držeći se pravila te epohe, a samo u nekoj pukoj formi, a ne duhu mi smo doživjeli da imamo jednu tupu i sterilnu ekipu slikara koja na sterilan način samo kopira likove i scene iz srednjeg vijeka i tako umjetnost doživljava stagnaciju, čak i dekadenciju.

foto:Radovan Dangubić

Anastasije, kakav je vaš stav o kanonima i dogmama u sakralnoj umjetnosti?

Lijepo je Vuk rekao da su pravila tu da nas oslobode, ma koliko to paradoksalno zvučilo, to je itekako primjenjivo i vidi se u bezbrojnim primjerima. Sve u životu počiva na nekim kanonima. Kada bi postigli pravu slobodu, nikakvi kanoni ne bi bili potrebni. Kanoni nam trebaju dok smo mi nesavršeni. Kanoni su ti što i dubak djetetu., dok ne prohoda da ne zvekne negdje glavom. Nije čovjek radi subote, nego je subota radi čovjeka, više puta je Gospod ponovio. Kanoni su neka osnovna elementarna pravila opismenjavanja . U živopisu je to određena azbuka, određeni pravopis, koji nam pomažu da se opismenimo, ali kao takva niti imaju za cilj, niti će Spriječiti jednoga pjesnika, jednoga stvaraoca, da bude slobodan i da stvara i prevazilazi kanon radi kanona. Suština je svega je da je jedna tradicija, ako je tradicija, podrazumijeva se da je živa. Naša tradicija u smislu živopisa je ili je životna ili je mrtva, ili je muzejski eksponat ili je sastavni dio folklora. Tradicija, je znači samo tradicija, ako je živa. Pošto je ona kod nas bila prekinuta jedan duži vremenski period, skoro tri vijeka i vratila se ta nasušno potreba povratka jer je ona sastavni dio liturgije, sam bogoslužbeni život je nepotpun bez živopisa, koji je kod pravoslavnih naroda veoma zastupljen. Ali ako se vraćamo tradiciji na jedan imitatorski kopistički način, bez pokušaja da iz te tradicije, upravo dotaknemo i izvučemo njenu životnost i s njom nastavimo dalje, i da na temeljima i primjerima te žive tradicije naših predaka u svakom smislu produžavamo i njegujemo tu tradiciju i primjenjujemo je u razvoju sopstvene ličnosti, onda ništa nijesmo učinili. To je onda jedna mrtva tradicija.

Anastasije,foto:Radovan Dangubić

Tako je i u crkvi. Smatram da sveštenstvo u tom smislu, snosi ogromnu odgovornost, ključnu odgovornost i pred svojom pastvom i pred ovom vojujućom crkvom kojoj pripadamo, i pred onom tožestvujućom, da ljude uči slobodi, i da ljudi svoju pobožnost zasnivaju na srcu, iskrenosti i ljubavi, a ne na strahu, interesu i robovanju pravilima.

Došli smo do pitanja koje ne možemo izbjeći u razgovoru. Vama je blaženopočivši mitropolit Amfilohije bio rođeni stric. Kako je bilo odrastati uz takvoga duhovnika i je li vas on duhovno oblikovao i uputio na ono čime se danas bavite.

Biti rod, odnosno sinovac jedne takve ličnosti kao što je blaženopočivši mitropolit Amfilohije, koliko je jedna velika privilegija i čast, toliko je i velika odgovornost, takoreći krst. To me pratilo čitavi život kao i svakoga člana njegove po krvi porodice. Posebno sada pošto je otišao iz vojujuće u trošžestvujuću crkvu Božiju, tek sad osjećam kolika je odgovornost nositi jedno takvo ime i takvu jednu ličnost. Svjetlost njegove ličnosti, njegovog lika i njegovog djela je ogromna, gotovo zaslijepljujuća, u lijepom smislu te riječi. Njegov uticaj na moje biće i na moje opredjeljenje je ogroman, iako vrlo moguće da to još u potpunosti nisam osvjetlio, tako da sam se kao dijete svjesno ili nesvjesno opirao tom uticaju. Nekada vrlo svjesno s razloga jedne beskrajne ljubavi njegove koju sam osjećao i koju sam ja imao i imam prema njemu. Plašio sam se te ogromne ljubavi, da iz te takve ljubavi ne donosim neke životne odluke koje bi bile rezultat jedne vrste nesvjesnog pritiska koji je porodila ta ogromna ljubav. Dočim, on je čovjek bio izuzetan, pedagog. On nikada nije direktno inicirao ili sugerisao neke stvari što se tiče mojih izbora, školovanja, studija, životnog opredjeljenja. Sa druge strane osjećao sam šta bi on volio. A to što bi on volio, koliko je bilo lijepo i koliko čovjeka čini da se osjeća lijepo u njegovoj nadasve svijetloj želji, toliko je to vremenom bio jedan vid opterećenja, da li se može izaći u susret jednom pozivu, na način na koji bi trebalo, odnosno kako je on to očekivao.

Da li je bio strog?

Kod njega je svim dimenzijama ličnosti postojao je jedan izuzetan sklad. Kad je trebalo, on je bio strog, kategoričan, ali istovremeno fleksibilan, Ta njegova strogost nije bila tipska, nije bila stvar određenog principa ili plana. Nije bila strogost radi strogosti. To je bila prosto pedagoška strogost, pedagoški čin, jer s druge strane, on gdje bio najstrožiji, u slijedećem trenutku bio je najnježniji.

Mural Mitropolita Amfilohija Kolašinu, Anastasije Radović i Vuk Dabetić

On je bio jedan izuzetan duhovni roditelj, u toj mjeri kompletan da čak njegovu roditeljsku ulogu ni za jedan trun ne mogu odvojiti od roditeljske uloge mojih oca i majke. Ono što je kod njega bilo zanimljivo jeste da je kao monah, koji nije imao biološko porodicu, imao jedno nevjerovatno saosjećanje prema porodičnim ljudima., sa svom onom problematikom i zadacima, te potrebama koje ima jedna porodica.

On vam je dao ime?

Jeste. On je tada još uvijek bio u Grčkoj. Trebao sam biti Neđeljko, ali eto, on je želio da se zovem Anastasije. Dao je ime još ponekom članu iz Bogu hvala, naše velike porodice.

Naslikali ste njegov mural u Kolašinu?

Jeste, Vuk i ja . Posle njegovog upokojenja stvorila se jedna ideja širom prostora gdje živi srpski narod, da se na jedan simboličan način oduže njegovoj ljubavi i njegovome svjetlu i djelu. Naslikan je već veliki broj murala sa njegovim likom. Nas dvojica smo takođe živopisali njegov lik u Kolašinu na poziv kolašinske omladine na zidu jedne zgrade u centru grada. Ali nismo radili klasični mural po nekoj određenoj fotografiji, nego smo pokušali da prenesemo sveukupni doživljaj njegove ličnosti, tako da taj njegov lik u Kolašinu, zapravo na kraju se ispostavilo da je njegova ikona.

Prisustvao sam sahrani mitropolita Amfilohija. Mogu slobodno reći da u životu nisam osjetio takav dah slobode. To neko kidanje okova. Da li sam u pravu? Da li je on raskinuo okove i donio slobodu narodu u Crnoj Gori?

Vaznesenje, detalj

Jeste! Nedvosmisleno! Tu nema dileme. On je oslobodio Crnu Goru u onom suštinskom smislu. Ključno je doprinjeo smjeni jednoga suludog režima koji je unazadio Crnu Goru u svakom smislu, koji je spustio Crnogorca na dno u svakom pogledu. Mitropolit jeste doprinio svojim djelom odlasku jednoga takvog režima, ali i njegovo oslobođenje Crne Gore koje se samo ispoljilo u datom trenutku, je jedan dugoročni proces, čitav njegov život je bio u cilju oslobođenja i vaskrsa Crtne Gore. Prosto ne postoji ni najmanji zaselak u Crnoj Gori koji on nije, ne jednom, nego više puta obišao, kao u svoje vrijeme Sveti Sava.

Neko je rekao “Dok je režim skupljao milione, mitropolit je skupljao duše”

Bukvalno se tako može reći. Nije to figurativan izraz, to je doslovno tako. Mitropolit je radio na ljudskim dušama bez prestanka. Svakodnevno služeći liturgije, propovjedajući po više puta, svakom prilikom, svakom zgodom, svakim povodom. Razvijao je svijest kod ljudi, kod pojedinaca, mnogo je pažnje posvetio djeci. Kroz sveštenstvo, monaštvo, kroz crkveno graditeljtvo, kroz izdavaštvo, kroz mnoge mnoge aktivnosti.

Ima ona poznata fotografija vladike Atanasija sa porodicom mitropolita, negdje na katunu. I vi ste kao dječak na toj slici. Stojite ispred vladike Atanasije i držite sviralu. Poznajete vladiku Atanasija otkada znate za sebe. Šta vam on predstavlja?

Vladika Atanasije je najednostavnije rečeno, član porodice mitropolita Amfilohijau toj mjeri da ni ja ostala moja porodica ne razlikujemo ga od drugih članova porodice. On je prisutan u mome životu od najranijih dana i sjećam ga se prvo kako me drži u krilu i one svirale koju mi je on poklonio.Taj prizor ostao je kao jedna divna uspomena na jedno vrijeme djetinjstva. Ti pečati ko je je on ostavio su neizbrisivi činioci koji su doprinijeli razvoju moje kompletne ličnosti. Mogu slobodno reći, ostavio je pečat na razvoju moje ličnosti, ravan onome koji je ostavio stric i nisam ih nikada mogao razdvojiti.

Anastasije sa vladikom Atanasijem i porodicom 1975.

Oni su rođeni u dan razlike?

Da, u jedan dan. Šaleći se ranije, vladika Atanasije bi napomenuo “Ovaj Crnogorac je mnogo mator, čitavi dan je stariji od mene”

Doživljavam kao jedan vid ne male utjehe, činjenicu da je posle odlaska mitropolitovog, vladika Atanasije još uvijek prisutan među nama. Tješi me ta njegova prisutnost, posebno u danima posle odlaska strica Volio bih da ga posjetim u Tvrdošu.

Mogli bi još dugo pričati. Tema je mnogo. Na kraju nam recite nešto konkretno o živopisu ljubinjske crkve. Kako će ovo na kraju izgledati?

Ne znamo kako će da izgleda a trudimo se da bude lijepo i vrijedno u smislu da će ovaj naraštaj i budući naraštaj iz te naše ljubavi i truda, što smo unijeli, a to neizostavno jesmo, da će osjetiti, ako ništa drugo, tu ljubav sa kojom pristupamo dok živopišemo hramove Božije. Ja se nadam da će biti lijepo i vrijedno, ali moj sud tu nije bitan Bitan je sud tih naraštaja koji dolaze i ukoliko taj pokušaj našega pjevanja u bojama i svjetlosti po zidu ove lijepe bijele crkve, prenese onaj doživljaj slovenskog prosvetitelja Dostojevskog, da će ljepota spasiti svijet, onda smo uspjeli i onda će naš trud imati smisla. Ne mislim samo trud nas dvojice živopisaca, jer ovo je i trud čitave zajednice.

foto:Radovan Dangubić

Čini se, zajednica vas je lijepo primila?

O gostoprimstvu Ljubinjaca nije svejedno govoriti. Kao što već rekoh, osjećamo se ovdje, svoji među svojima. Malte ne u jednoj svojoj široj porodici. Od samoga početka, od prvoga dana, nije to nastalo poslije izvjesnoga vremena, nego ste nas dočekali tako da smo se odmah osjetili među svojima i u svome mjestu.

Dočekali smo vas pićem i pjesmom.

Pa ništa bez pjesme ne biva?

Razgovor vodio: Rade Likić Fotografije: Radovan Dangubić

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top