Naša Hercegovina

ZAVIČAJNA LJUBAV: TREBIŠNJICA

Već se navršilo 50 godina kako je formirano hidroakumulaciono Bilećko jezero koje se sa trideset kvadratnh kilometara površine kao ala nadnjelo nad Trebišnjicom, najvećom ponornicom na svijetu, potopivši nekadašnja imanja, kuće, crkve, mlinove, groblja kao i mnoga neistražena areheološka naselja, a opština Bileća ostala je bez zemljišno najbogatijeg njenog dijela.

I danas pritišće kao mora sve one koji su doživjeli čari rodnog kraja i umilne rijeke. Danas je jako malo onih koji su vidjeli Trebišnjicu u gornjem dijelu njenog toka i zbog toga evo jedno moje sjećanje na ovu ljepoticu nekad istinskog i moćnog vladara svim kraškim rijekama.

Čovjek može da bira prijatelja, djevojku, druga, ali ne može zavičaj i majku, i toj ljubavi nevjerstvo je nepoznato. A ljubav prema zavičaju za mene je ljubav prema Trebišnjici i njenom prelijepom misterioznom toku. Svakog onog ko je doživio čari ove ljepotice čežnja za njom nikad ga neće napustiti. Za nju su vezane mnoge priče i sjećanja pa i onda kada početkom ljeta ispod Kuletine presahne i povuče se kao umorna vučica. Znala je hladnim dahom da dočeka zoru i umije proljetna jutra.Vječita je bila borba čovjeka s njom, pogotovu s jeseni i proljeća kada se razbjesni gromoglasnom hukom srebrnobjeličastih slapova što su nastajali na maloj brani i nesigurnom mostu kraj Jeftovih i Gavrilovih mlina, kad počne da okreće vodenički kamen, potopi luke, litice i pećine, naročito kada se snijeg na planinama topi i kada danima kiše ne prestaju. A ljeti nizvodno od Oka i Obarka žubori tihim tokom, da je zlatni sunčevi zraci miluju i ispijaju, da se igraju u njenim vrbacima. Tako osunčana i prozirna mamila je kupače da se sjedine s njom. Nosila je ona i muku i radost. Iako je gubila tok i pretvarala se u najveću ponornicu na svijetu, nije gubila svoju snagu i moć. Učinila je da i ljudi pored nje budu izdržljivi, puni duha, humora i šale, ideja i mašte, veseli i spremni na šalu i priču.Ponekad je, međutim, znala da nanese bol i patnju. Gotovo da nije bilo ljeta a da ne odnese poneki život. Pogotovu je bila opasna za neplivače i vojnike. Pritisnuti ljetnom žegom i omorom, kad se kamen upali, vojnici su slobodne časove provodili na njenim obalama. Za oznojene kupače bili su kobni nagli ulasci u hladnu vodu. U životu tadašnje Bileće bila je važnija od glavne ulice. Grad je imao dušu, ali srce je bila Trebišnjica, rijeka mog odbjeglog djetinjstva. Svojom ljepotom bila je inspiracija i nadahnuće slikarima, pjesnicima, fotografima. Na njezinim obalama ispjevane su mnoge ljubavne pjesme, izgovorene mnoge kletve i zakletve.Na stotine akvarela i ulja motiva sa Trebišnjice uradio je bilećki slikar Brane Kokolj. I mnogi iz moje generacije na određen način su je ovjekovječili bilo pričom, pjesmom, zapisom, a posebno Živko Janjić sa pjesmom “Trebišnjici” i nekoliko ulja na platnu.. Za mnoge su to bili dragi suveniri koji će ih trajno podsjećati na ovu nekadašnju evropsku ljepoticu.Neizmjeran izliv osjećanja i žala za rijekom ostavio je u svojoj pjesmi “Trebišnjica” i pjesnik Uglješa Kisić, rođeni Bilećanin, gdje između ostalog kaže:Sve mi se čini kad napnem ušišum ti čujem i kad sam daleko,izvorom što puni se u dušitrenom svakim vidim lice neko; bez tebe sam žedan još i više,travka što vapi za kapljom kiše.Njena priča ostala je nedovršena. A kad bih samo još jednom doživio da vidim nepregledna jata pastrmke i strugača kako na sunčanim zracima razigravaju njen lagani hod, čini mi se da bi to bilo moje i njeno ponovno rađanje.

Vojislav Gnjato

Input your search keywords and press Enter.