Naša Hercegovina

Ljubinjska su zvona sinoć zvonila i za Momira

Volim naše groblje u Ljubinju. Drevno je i lijepo a kako ne bi bilo kad ga okrašava bjela ljepotica-Crkva Rođenja presvete Bogorodice u čijoj su se istoriji već milenijumi nataložili.

Opuštaju me posjete groblju jer su groblja puna priča a svagdašnji hljeb težak i svakodnevnica dosadna i zamorna. Na tom groblju mi mrtvim snom sniju svi mili i čekaju Carstvo nebesko. I roditelji i obje babe, đed, stričevi, rođaci, kumovi. Dosta sam ih ja u grob spustio i zvonima na neko bolje mjesto ispratio.

U vrijeme onog prvog talasa korone, često bi tamo boravio i vrijeme kratio. Ponekad u društvu, najčešće sam. Nije čovjeku samom lako u nametnutoj izolaciji, ophrvu ga misli, uhvati sjeta, dušu prekrije čamotinja teža od olova. Otišao bi do benzinske pumpe, uzeo kafu sa automata, došao na groblje provoditi vrijeme nijemo pričajući sa svojima. I bilo bi mi lakše, kad bi se s njima dobro izeglenisao.

Sinoć kad stigoše rezultati izbora u Crnoj Gori osjetih potrebu da oglasim pobjedu opozicije veselim zvonima. Dok sam isprva sam potezao zvona i oglašavao pobjedu pade mi na pamet i onaj stih

“Ustaj moja rodbino iz groba”

Možda sam pogriješio, ljude uznemirio, ne dao im spavati, možda sam prekoračio i ovlaštenja, ali šta ću to je bila odluka koja nije imala veze sa raciom, no je moja duša osjećala potrebu da se proveseli i to sa najmilijima. Nisam znao da će privučeni zvucima zvona nagrnuti narod ljubinjski takođe opijen pobjedom

Nesrećni Milo mi tokom zvonjenja nije padao na pamet, ali jeste jedan drugi čovjek, nekadašnji mu saradnik i kum.

Prije nekoliko godina sam zvonima na poslednji počinak ispratio staru Milenu Komadovu. Živjela je sama, tiho i nenametljivo, ali opet sveprisutno tako da je bila jedan od simbola Čaršije. Nikada nikom nije rekla “tamo se”, pa pretpostavljam da je zbog toga cjenjena i uvažavana u gradiću pod Radovinjom. Rodbinu,rasutu po cijelom svijetu savijala je oko sebe i ona bješe to toplo ognjište što je čuvalo veze sa iskonom i korijenima.Dok sam povlačio lance drevnih zvona nemalo se iznenadih i bijah prosto i iskreno dirnut kad ugledah da njen sanduk ka vječnoj kući nosi Momir Bulatović.

Zamislih se, eto, Milena je živjela skromno, gotovo podvižnički, a dočeka da je do poslednjeg konačišta ponese jedan predsjednik države, istina bivši,ali svejedno.

Od kada se Momir pojavio na političkoj sceni,znao sam da smo neki rođaci. Biće treći, jer prababe su nam sestre. Upoznali se nismo i žao mi je zbog toga.

Politički i ideološki ga nisam simpatisao. Navijao sam, potpuno beslovesno u Crnoj Gori za Narodnu stranku, ali danas, kada vidim, da su ga izdali svi njegovi nekadašnji politički saradnici, kumovi i prijatelji i da se iz Beograda zaputio na sahranu stare i skromne Milene, majčine rodice, svatih da se radi o jednom istinski dobrom čovjeku koji je bio zalutao u nečasno zanimanje, kakvo je politika.

Eto, sinoć ga se opet sjetih i nadam se da sam ga zvonima razdragao i javio mu da ga njegova ujčevina nije zaboravila.

Rade Likić

Input your search keywords and press Enter.