Naša Hercegovina

DEJAN BOŠNJAK: Otvoreno pismo podrške episkopu Grigoriju

Kao čovjek i kao Trebinjac, a prije svega kao slobodoumno ljudsko biće, želim da se odazovem pozivu etičkog imperativa i da javno podržim Episkopa Grigorija, te da se solidarišem sa njegovim naporima da odmjerenim i mudrim riječima pozove na sabornost, razum, dijalog i zajedništvo, te na kompromis tamo gdje je on kako moguć, tako i nužan.

Dugo poznanstvo sa Episkopom Grigorijem, koje traje više od dvadeset godina, smatram ne samo privilegijom, nego i čašću. Sa iskrenom radošću i po ko zna koji put mogu posvjedočiti da je tokom tog perioda Trebinje doživjelo istinsku renesansu i kao grad i kao svojevrstan duhovni centar, a podignemo li glavu i pogledamo li malo šire, uvjerićemo se da su blagorodni rezultati njegovog truda zasijani po čitavoj Hercegovini.

“Ne postoji takva država, vlada ili režim koji su dovoljno snažni da nas zaštite od nas samih, ako u zaborav potisnemo temelj našeg ljudskog određenja, ako za račun vještačkih i konstruisanih vrijednosti odbacimo one koje su čovjeku prirođene i ako prezremo vrline koje bi nas trebale krasiti.”

Neću na ovom mjestu nabrajati njegova dobročinstva niti govoriti o njegovoj ulozi u društvu. Njegova dobra djela su činjenice i ona će ostati činjenice, bez obzira što ih jedan dio društva prihvata, a drugi, iz samo njima znanih razloga, negira.

Koliko je zlonamjerno negirati i nipodaštavati djela i rezultate Episkopa Grigorija, najbolje znamo mi, koji živimo ovdje. Mi koji živimo i ispovijedamo iskonske vrijednosti, koji smo se borili da ostanemo i opstanemo na svetoj zemlji zahumskoj i koji smo svoju imovinu i svoj društveni ugled stekli i sačuvali znanjem, radom i trudom.

Dugo poznanstvo sa Episkopom Grigorijem, koje traje više od dvadeset godina, smatram ne samo privilegijom, nego i čašću. Sa iskrenom radošću i po ko zna koji put mogu posvjedočiti da je tokom tog perioda Trebinje doživjelo istinsku renesansu i kao grad i kao svojevrstan duhovni centar, a podignemo li glavu i pogledamo li malo šire, uvjerićemo se da su blagorodni rezultati njegovog truda zasijani po čitavoj Hercegovini

Oni koji nastoje da svojoj djeci u amanet ostave čist obraz i neukaljano prezime, oni koji misle da ćutanje nije spasonosno rješenje, oni koji se bore da sva djeca imaju bolje sutra, oni će ime Episkopa Grigorija izgovarati sa poštovanjem i uvažavanjem ili će, kao etički minimum, barem odbiti da učestvuju u sramotnim nasrtajima na njega. 

U očima nedobronamjernih, najveći grijeh Episkopa Grigorija leži u tome što je on uvijek bio snaga koja ujedinjuje, a ne stihija koja dijeli i ruši. Priznaćemo, dobronamjernima se teško oduprijeti ideji ujedinjavanja, građenja i prosperiteta, baš kao što se nedobronamjernima teško oduprijeti ideji rušenja, razjedinjavanja i obezvređivanja. Izvor snage Episkopa Grigorija njegove su riječi, njegove ideje i njegove propovijedi. A stvarna moć, ona koja i društvo i čovjeka vodi ka boljem i ka plemenitijem, leži u ideji, a ne u pojedincu.

Neću na ovom mjestu nabrajati njegova dobročinstva niti govoriti o njegovoj ulozi u društvu. Njegova dobra djela su činjenice i ona će ostati činjenice, bez obzira što ih jedan dio društva prihvata, a drugi, iz samo njima znanih razloga, negira

Mi, nažalost, živimo u društvu koje je dočekalo da u njemu pojedinci budu važniji od ideja. Ali moćnici se plaše ideja i žive u nezemaljskom strahu od njih, pa zato, kada nekog pojedinca prepoznaju kao vrelo ideja, krenu da ga diskredituju i da nasrću na njega poput čopora gladnih vukova. Što su ideje, kojima taj pojedinac zrači, čišće i snažnije, kao u slučaju Episkopa Grigorija, to su i udarci podmukliji i bezdušniji. Ja se lično nadam da ti vulgarni i varvarski napadi nisu zvaničan stav naše SPC niti zvaničnika Republike Srbije i nadam se da će vrijeme to pokazati.

Čitav je svijet izložen opasnosti pandemije, pa je tako i naše društvo izloženo toj opasnosti i tom iskušenju. Plašim se, međutim, da su pokušaji nametanja novih i vještačkih vrijednosti, onih koje nisu u službi čovjeka, simptomi znatno opasnije bolesti nego što je COVID-19, a sigurno su opasniji i od velike ekonomske krize koja nas čeka u najskorijoj budućnosti. Da bismo odnijeli pobjedu protiv pandemije i protiv krize, ne smijemo zaboraviti ko smo, ne smijemo zaboraviti šta je to što je čovjeka sačuvalo kroz istoriju i pred mnogo strašnijim prijetnjama. Moramo se okrenuti jedni drugima, biti tu jedni za druge a ne jedni protiv drugih.  

“Dok privodim kraju ovo obraćanje, u ušima mi odzvanjaju riječi Martina Lutera Kinga, koji je sanjao o danu u kojem će se ljudi cijeniti ne po boji kože, a ja dodajem ni po vjerskoj stranačkoj pripadnosti.”

Ne postoji takva država, vlada ili režim koji su dovoljno snažni da nas zaštite od nas samih, ako u zaborav potisnemo temelj našeg ljudskog određenja, ako za račun vještačkih i konstruisanih vrijednosti odbacimo one koje su čovjeku prirođene i ako prezremo vrline koje bi nas trebale krasiti. Za društvo i za čovjeka koji su se odrekli svoje prirode, svaka bolest postaje neizlječiva.

Koliko je zlonamjerno negirati i nipodaštavati djela i rezultate Episkopa Grigorija, najbolje znamo mi, koji živimo ovdje. Mi koji živimo i ispovijedamo iskonske vrijednosti, koji smo se borili da ostanemo i opstanemo na svetoj zemlji zahumskoj i koji smo svoju imovinu i svoj društveni ugled stekli i sačuvali znanjem, radom i trudom

Ovo je vrijeme velikih iskušenja i vrijeme strašnih nepoznanica. U takvim vremenima razum često ne vidi stvarnost najjasnije, pa stoga ne uočava prijetnje tamo gdje one nadiru i nalazi ih tamo gdje one ne postoje. Pa tako ima i onih koji Episkopa Grigorija optužuju za ekumenizam, izgovarajući tu riječ kao optužbu ili kao strašno prokletstvo i nedaću. Iz njih, međutim, progovara samo neznanje, nedostojno i čovjeka i vjerujućeg bića, jer to što oni nazivaju ekumenizmom i čega se tako plaše, ustvari je dokaz hrabrosti i plemenitosti Episkopa Grigorija, koji je čak i u vremenima smutnje našao snage da poziva na dijalog, na međusobno uvažavanje, pa i na zajedništvo koje ne ugrožava ničiji identitet, ali koje snaži svačiju slobodu.

Dok privodim kraju ovo obraćanje, u ušima mi odzvanjaju riječi Martina Lutera Kinga, koji je sanjao o danu u kojem će se ljudi cijeniti ne po boji kože, a ja dodajem ni po vjerskoj stranačkoj pripadnosti, već po sadržaju njihovog karaktera i po njihovim vrijednostima, te po spremnosti i sposobnosti da doprinesu društvu.

Trebinje, 18.07.2020.

Input your search keywords and press Enter.